To je pitanje i velika dvojba srbijanskog društva koje se počinje buditi iz košmarne letargije i kataleptičnog sna i hipnoze u kojoj prebiva već gotovo pola stoljeća.
Aleksandar Vučić pretvara se u Iliju Čvorovića, kultnog filmskog paranoika iz legendarnog “Balkanskog špijuna”. Čvorović je sišao s platna u realni život Srbije, poput lika iz “Purpurne ruže Kaira” Woodyja Allena, samo u obliku Aleksandra Vučića. Srbija postaje nakaradna tragikomedija apsurda.
“Nikada i nipošto neću pristati na ucjene, nikada najgorima neću prepustiti vlast bez izbora. Nikada neću potpisati nikakvu tehničku ili prijelaznu vladu! Ako mene ubiju, iza mene ostaje moj brat Andrej. Ako ubiju moga brata, ostaje moj sin Danilo. Ako ubiju moga sina, ostaje moja kćerka Milica. Ako ubiju i nju, moju kćerku, ostaje moj sin Vukan… I grobovi naši borit će se protiv ustaša”, poručio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić svojim suradnicima, navode prorežimski mediji. Prema tome može se reći da Vučićeva paranoja ulazi u posljednju fazu.
Nije njima cilj Vučić, nego Srbija, dakle on je jedini zaštitnik Srbije. “Država, to sam ja” ili, još gore, “poslije mene potop” ili da, s obzirom na njegovu opsjednutost ustašlukom, parafraziramo Maru Pavelić – “Što će mi Srbija ako ja u njoj nisam šef?”.
Dok se Srbija još nije oporavila od dvaju tragičnih masovnih masakra, Vučić sebe predstavlja najvećom žrtvom tih suludih ubilačkih pohoda, iako nije imao hrabrosti posjetiti ta strašna stratišta, bojeći se reakcije ljudi koji su se prvih dana okupljali na mjestima stradanja. I Vučić i njegovi mediji stalno govore o njegovoj likvidaciji. Množi imaginarne atentate na samoga sebe, a u svojoj posljednjoj izjavi Vučić morbidno govori ne samo o vlastitoj smrti, nego u “nju” šalje i svog brata, pa i svu svoju djecu, i to u situaciji kada je Srbija traumatizirana ubojstvom malodobne djece u školi. Kako bi to bilo još neukusnije i mučnije, sve to dodatno postavlja u dinastičko-kimilsungovske okvire, praktički prikazujući sebe kao kakvog nebeskog cara ili sveca od kojeg sve počinje. Sebe i svoju obitelj je, prema klasičnom monarhističkom redoslijedu, postavio u središte “svijeta”. Da bi poentirao, “i grobovi naši (misli li tu na sebe i svoju djecu?) borit će se protiv ustaša”, pri čemu su očito u njegovu pomračenom umu “ustaše” sada svi oni koji su protiv njega. “Ustaše” su sada postali termin i simbol svakog onog tko pruža otpora njegovu režimu. Očito je Vučić potpuno izvan sebe jer je namirisao da bi mogao doći kraj njegove vladavine.
Naime, uzdrman zbog sve masovnijih antirežimskih građanskih prosvjeda, otvoreno paničari, prijeti i spreman je na sve. Iako je mislio da će ga nova kriza na sjeveru Kosova i brutalni medijski obračun s “pobunjenicima” spasiti od prosvjeda, dogodilo se suprotno – oni su se još više proširili. Očito je među vladajućom političkom, medijskom i društvenom klikom zavladao nemir. Vladajući mediji sada prosvjede nazivaju “prozapadnima”, što bi zapravo trebalo prema njihovu narativu, kao i termin “ustaše”, diskreditirati i prokazati prosvjednike kao nesrbe i petokolonaše, pa čak i kao “patološke počinitelje” onih strašnih masakra jer “prozapadno” je nešto što je tuđe i strano Srbiji, koja se divi Rusima i nikako da dočeka Putinovu pobjedu u Ukrajini nakon koje bi i ovi prostori osjetili srpski revanš za promašaje iz 90-ih. Podsjetimo da su za užasni pohod malodobnog ubojice u osnovnoj školi bile optužene “zapadne vrijednosti” i Hollywood, a ne atmosfera straha, atentata, opskurnih realityja i kriminalizacija državnih institucija i društva. Konačno, i sam Vučić “prozapadne i građanske prosvjednike”, kojih se okuplja na desetke tisuća, časti karakteristikama – ološ, hijene i lešinari.
Provučićevski mediji dodatno podižu atmosferu i pojačavaju dramatične tenzije, navodeći da “će šef države u četvrtak (8. lipnja) na sjednici vlade objaviti sudbinski važnu odluku koja će odrediti budućnost zemlje i svih nas”. Vučić će, prema svemu sudeći, objaviti prijevremene izbore (navodno već za rujan). “Spreman sam poginuti, ali neću prepustiti vlast bez izbora”, najavio je Vučić opet u svom patetičnom napadu samodestrukcije i stvaranja kulta žrtve i mučeništva, kao da sam sebi viče “santo subito”. I ljut je jer nema povratnog usklika. Tako, osim “dinastičke mantre”, još sebe pretvara u francuskog kralja Luja XIV. kojeg su zvali Kralj sunce (le Roi Soleil) ili Bogomdani (Louis-Dieudonné). No, pitanje je na što je Vučić spreman, koliko je vrhuška oko njega spremna pratiti ga u tim suludim namjerama i, konačno, koliko je srbijansko društvo kontaminirano “vučićevštinom”. To je pitanje i velika dvojba srbijanskog društva koje se počinje buditi iz košmarne letargije i kataleptičnog sna i hipnoze u kojoj prebiva već gotovo pola stoljeća.