NETKO je na Fejsu prije par dana napisao fantastičnu misao da Hrvati nisu željeli kapitalizam, nego neku neovisnu socijalističku Hrvatsku, ali, naravno, sa zapadnim standardom. Sve što nam se događa zadnjih desetljeća zapravo je politički pokušaj ispunjavanja te konstrukcije – velike, snažne države koja ogromnim porezima uzima novac i onda ga dijeli građanima.
Pogledajte samo ovo zadnje, prednovogodišnje dijeljenje poreznog novca, i to hrpe milijuna kuna za državne dodatke na mirovine, općinske i gradske mirovinske božićnice. Mislite li da to znači socijalnu državu? Naprotiv, to znači nedostatak socijalne države, to znači feudalni model u kojem političari poput Djeda Božićnjaka (Djeda Mraza, Božić Bate, kako god želite) jednokratno dijele novac.
To povremeno prigodno dijeljenje nekakvih pomoći umjesto sustavnog rada na povećanju mirovina i raznih socijalnih davanja, najblaže rečeno, licemjerno je i najjeftiniji oblik kupovine glasova.
Početak 2023. je jedna nova politička faza u Hrvatskoj
Kraj 2022. i ulazak u 2023., do koje nas sada dijele tek sati, predstavlja ogromnu promjenu u strateškom položaju ove zemlje – nešto što se državi obično događa jednom u par desetljeća. Prvi dani 2023. godine predstavljat će jednu novu fazu politike u Hrvatskoj. Zašto? Jer smo praktično sve strateške korake ove zemlje, puta kojim smo krenuli 1990. godine, odradili s ovim danom.
Podsjetimo se. Krenut ćemo godinu ranije. Dana 5. veljače 2021. sabor je donio Odluku o proglašenju isključivog gospodarskog pojasa Republike Hrvatske u Jadranskom moru, čime je Hrvatska sukladno Konvenciji UN o pravu mora proširila svoja suverena prava (ne suverenost, ona staje s vanjskom granicom teritorijalnog mora!) do sredine Jadrana. Time smo ostvarili mogućnost nadzora, zaštite, gospodarenja i jurisdikcije nad velikim i važnim morskim područjem, kao što je to uostalom napravila većina obalnih država svijeta.
Potom je otvaranjem Pelješkog mosta 26. srpnja 2022. Hrvatska uspostavila teritorijalnu cjelovitost bez potrebe putovanja trajektom ili preko druge države do Dubrovnika. I konačno, s prvim sekundama 2023. ulazimo u eurozonu i šengenski prostor. Hrvatska ulazi u vrlo usko i vrlo elitno europsko društvo potpunih integracija. I euro i ukidanje graničnih kontrola pomoći će gospodarstvu, a imat ćemo i neka zdrava otrežnjenja – moći ćemo plaće i cijene raznih roba izravno usporediti s onima u susjednim državama.
Time je hrvatski strateški put – neovisnost, NATO, EU, euro i neometano kretanje unutar većeg dijela Europe – završen. Strateški smo se pozicionirali kao država. Sada nas čeka ona druga, puno neuspješnija priča – unutarnje reforme, razvoj, borba protiv korupcije i rast standarda. No u tom dijelu stvari se ne reformiraju, naprotiv. U nekim područjima, primjerice obnove od potresa, očajno smo neučinkoviti.
Jedini koji mogu biti zadovoljni su HDZ i Plenković
Jedini koji može biti zadovoljan hrvatskom politikom je Andrej Plenković. Unatoč svim aferama, svim nesposobnim ministrima, kadrovima koje hvataju USKOK i Ured europskog tužitelja, HDZ je uspio sve prebroditi, sačuvati parlamentarnu većinu i, štoviše, prema anketama stoji sasvim dobro.
Jedini veći Plenkovićev neuspjeh je glasanje u saboru oko obuke ukrajinskih vojnika, no i to nije pravi neuspjeh – naime, dio oporbe je bio za, mali dio protiv, a najveći dio oporbe nije uopće glasao pozivajući se na proceduralne razloge. Da se razumijemo – legitimno je biti za, legitimno je biti protiv, ali ne glasati uopće, ne iznijeti jasno svoje mišljenje, ne daje građanima uvjerenje da ćete sutra biti spremni voditi državu. Dakle, i taj HDZ-ov neuspjeh je uvjetan.
Oporba se bavi nekim svojim besmislenim pričama valjda kako se ne bi vidjelo da se većina po političkim idejama ne razlikuje od HDZ-a. I oni se uglavnom bore za neku veliku državu jakih poreza, gdje političari odlučuju o svemu. Ako gledamo po programima, desnica se bori protiv globalizma, a govori i kako će, eto, skoro biti nepoželjno izjasniti se kao Hrvat ili katolik. Koliko je to daleko od bilo kakve stvarnosti zemlje koja je pretežno jednonacionalna s ogromnim postotkom katolika, ne treba ni opisivati.
Ljevica, sjećate li se neke njihove ideje ili prijedloga? Ah, da, podržali su HDZ-ov prijedlog o ekstraporezu za uspješne firme. Liberali? Evo, u mom gradu su se htjeli organizirati pa su se posvađali prije osnivačke skupštine.
Ima još nešto – osim HDZ-a, nitko ne radi na terenu! Opet osobna priča – primijetio sam da u mojoj izbornoj jedinici nema nijedne značajnije opcije liberalnog centra, nakon čega su se javili iz jedne od stranaka i rekli da će imati listu. Pa zar bih trebao glasati za listu nepoznatih ljudi koji su skupljeni dva mjeseca prije izbora i ničime se nisu iskazali? Zašto bih za takve glasao?
Jedino je Možemo shvaćao rad na terenu
Stranka Možemo je u Zagrebu dobila vlast – ali članovi te stranke su deset godina davali prijedloge kroz svoj aktivizam, deset godina su bili na ulici i aktivni na sto strana po Zagrebu. Voljeli ih ili ne – oni su na terenu iskazali tko su, za što se zalažu, koje su njihove ideje.
Ljudi u Zagrebu su znali za koga glasaju, kakve ideje imaju ti ljudi. Zanimljivo, takav terenski rad koji je donio pobjedu Možemo više nitko ni ne pokušava izvesti. Drže se naši oporbenjaci veselih komentara, podbadanja i pošalica na društvenim mrežama ostavljajući pravi teren HDZ-u. Ponašaju se kao netko tko u biti želi ostati u oporbi. No kad bolje razmislimo, zar nije najbolje biti oporba? Nema odgovornosti, nema radnog vremena, plaća ide.
Čini se da je od vlasti gora samo oporba
Ukratko, 2022. godinu, uz sve afere i sva hapšenja nekadašnjih stranačkih zvijezda, politički su preživjeli i HDZ i Plenković. Štoviše, djeluju neokrznuti. A što se oporbe tiče, kao da uopće nije bila svjesna da se izborna godina pomalo približava i da bi svojim radom, prijedlozima i djelovanjem na terenu trebala motivirati glasače. Ovo što sada radi, praktično isključivo kritizira vladajuće bez vlastitih konkretnih prijedloga i ikakvog terenskog rada, podsjeća na razgovor u birtiji uz pivicu. Neće se ništa promijeniti, ali čini vam se da vam je bolje od njega.
Tko od oporbe ima konkretne ideje za razvoj Hrvatske, upravo ove Hrvatske, integriranje u NATO, EU, šengenski model i euro, ali Hrvatske prožete korupcijom, Hrvatske sa skoro nemogućom ulagačkom klimom, Hrvatske sa stotinama bespotrebnih lokalnih jedinica i ljudima koji se iseljavaju? Kakve ova oporba ima konkretne prijedloge za aktualne probleme, od nedovoljno gospodarskih investicija do imigracijske politike, koja će nam zbog nedostatka radne snage trebati? Čini li vam se da se ova oporba boji iznijeti konkretne stavove, a željela bi se pokazati kao netko tko bi vodio državu?
Ukratko, Plenković je politički preživio, HDZ isto, za oporbu nismo sigurni, štoviše, ne pokazuje ni naznake da će u narednoj godini pokušati uvjeriti građane da je stvarna alternativa HDZ-u.