U toku je vještačenje njegovog zdravstvenog stanja i ličnosti, a masovni ubica svakodnevno maltretira zaposlene nepodnošljivim idejama.
Maloljetni masovni ubica iz Beograda, Kosta Kecmanović, se sve više pojavljuje u ulozi histeričnog djeteta, svakodnevno mijenja ponašanje, vjerovatno pokušavajući da izludi stručnjake koji rade sa njim, piše beogradski Informer.
Dječak-ubica, Kosta Kecmanović, počinio je krvavi pir 3. maja u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na Vračaru kada je ubio devetoro učenika i radnika obezbjeđenja ove vaspitno-obrazovne ustanove.
Kosta se nalazi na Klinici za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu od trenutka kada je kobnog 3. maja povukao obarač i uperio pištolj u svoje drugove, kao i čuvara škole Dragana Vlahovića, a kako mediji saznaju, dječak-ubica smješten je u posebno odeljenje i svakodnevno ima nove prohtjeve.
Stručnjaci pomno prate svaki korak dječaka, uočavaju svaku promjenu ponašanja, počev od momenata gdje je sam Kosta smatrao da nema više razloga da boravi u bolnici, do trenutaka gdje ne pokazuje ni trunku interesovanja zašto je uopšte smješten tu, vjerovatno uviđa da boravak tu neće kratko trajati.
U toku je vještačenje njegovog zdravstvenog stanja i ličnosti, a masovni ubica svakodnevno maltretira zaposlene nepodnošljivim idejama.
Htio da gleda majku kako pati!
Brojni vještaci iz oblasti psihijatrije i psihologije mukotrpno rade sa dječakom, pokušavajući da shvate motiv ovakvog jezivog napada kada je Kosta zavio u crno mnoge porodice. Prema nezvaničnim izjavama izvora bliskim istrazi, Kosta je planirao masakr kako bi natjerao svoju majku, Miljanu Kecmanović, da pati.
Dodatni šok uslijedio je kada je dječak izrazio žaljenje što ne može lično vidjeti majku kako pati, otkrivši da je jedini razlog za svoje zločine bio da natera majku na patnju.
Na samom početku njegovog boravka, masnovni ubica sa Vračara, nijednog momenta nije pitao za roditelje, pokazivao je samo znake ravnodušnosti, a ni trunke pokajanja za počinjena zlodela.
Masovnom ubici dosadno na Klinici
Nikome nije bilo jasno kako je moguće da Kosta ne pokazuje interesovanje za spoljni svijet, iako je izlovan od trenutka hapšenja i smještanja na Kliniku. Dječak se jedino žalio na dosadu, tražio je kompjuter i igrice kako bi prekratio vrijeme.
Jedini momenat kada je pokazao dozu empatije, jeste taj kada je pitao za mlađu sestru, ljekari su tada ostali u šoku na njegovo pitanje koje je došlo kao grom iz vedra neba.
“Obično se žalio da mu je dosadno, međutim, nikada pre nije pitao za oca Vladimira, majku Miljanu i mlađu sestru. Zato su se ljekari šokirali kada je prilikom razgovora Kosta upitao da li znaju šta radi njegova sestra”, rekao je tada dobro obavješten izvor.
Ipak, pored toga, Kosta je sve vrijeme u donekle istom raspoloženju, nije pokazivao trunku kajanja, hladno je odgovorao na postavljena pitanja, a njegove ljekare posebno je šokirala smirenost, osobina koju je dječak-ubica pokazao na dan stravične pucnjave, a i dan danas, odaje isti utisak kao prvog dana sa povremenim promjenama u raspoloženju i ponašanju.
“Kada izlazim? Kakav odjek ima to što sam uradio”, samo su neka od pitanja koje je ovaj dječak uputio ljudima sa Klinike pokušavajući vjerovatno da izludi sve oko sebe.
Naime, kako je prošlo tek malo više od šest mjeseci od ove tragedije koja je potresla Srbiju, boravkom na ovoj Klinici, Kosta se na neki način osilio, ne mareći više za to kada će i da li će uopšte izaći na slobodu.
“Dečak ubica sebe posmatra kao normalnu osobu i o sebi govori na taj način. Istovremeno ne pokazuje kajanje zbog svirepog masovnog ubistva, ili bilo kakvu emociju prema ubijenim drugarima ili svojoj porodici, koju je takođe doveo u jezivu situaciju, posebno mlađu sestricu, ni krivu ni dužnu”, rekao je izvor blizak istrazi.
Izostanak važne komponente ličnosti – superega
Stručnjaci čvrsto vjeruju da dječak ubica iz nekog razloga nema formiranu važnu komponentu ličnosti, takozvani superego.
Prema teoriji Sigmunda Frojda, začetnika psihoanalize, superego je etička komponenta nečije ličnosti koja dotičnoj osobi daje moralne standarde na osnovu kojih se ponaša. Superego se razvija mahom tokom prvih pet godina života djeteta, kao reakcija na roditeljske kazne ili odobravanja. Dijete pritom upija moralne standarde svojih roditelja, tradicije porodice i društva u kojem odrasta i u njemu se formira superego, kojim kontroliše agresiju i druge društveno nepoželjne impulse.
Kada dijete ima pravilno razvijen superego, ono osjeća krivicu ili anksioznost prilikom kršenja etičkih standarda postavljenih od svog superega i ima potrebu da se iskupi za učinjene greške. Kod dečaka ubice ništa od toga ne postoji. Ne osjeća krivicu i, štaviše, željno iščekuje trenutak kada će biti pušten sa klinike, a umislio je da to treba da se dogodi svakog trenutka. Ne dobija ni sedative jer je potpuno smiren. Nisu mu potrebni!
S druge strane, u posljednje vrijeme dječak povremeno burno reaguje na male, gotovo beznačajne povode ili čak i bez povoda, izražavajući nervozu kako riječima tako i pokretima.
Njegova pitanja i zahtjevi često su usmjereni isključivo ka njemu i njegovom komforu, bez ikakvog interesa za ljude iz spoljnog svijeta.
Kosta Kecmanović se sve više prikazuje u ulozi histeričnog djeteta, a ne hladnokrvnog ubice kako se inicijalno izjasnio. Dječak se nakon susreta sa majkom potpuno promijenio.
Stručnjaci i istražitelji sada intenzivno prate ove nove elemente u ponašanju dječaka kako bi razumjeli dinamiku njegove psihe i pravilno pristupili daljem liječenju i procjeni odgovornosti za strašan zločin koji je počinio.
